ČAK TRI GENERACIJE SOKOLAČKIH SREDNJOŠKOLACA NIKADA NISU BILI U KINU I NE ZNAJU ŠTA JE BIOSKOPSKA PREDSTAVA.
MILOVANE, GDJE SU PARE?
Sokolačka Kino sala je još jedan od bezbrojnih objekata u Sokocu, u gradu u kojem srećom nije bilo nikakvih ratnih razaranja niti bilo kakvih ratnih dejstava u ratovima 1991-1995, koji su potpuno uništeni u posleratnom periodu. Zgrada koju su Sokočani napravili dobrovoljnim radom i radnom akcijom, praktično golim rukama davne, 1949 godine, u ljeto 2011 godine potpuno je uništena u podmetnutom požaru i sada su od tog poznatog zdanja ostali samo goli kameni zidovi. Dva kino projektora su nestala a da se niko nikada nije upitao šta je bilo sa tom glomaznom mašinerijom teškom više od jedne tone i ko je i kako uopšte uspio da sa drugog sprata iznese dva velika i teška kino projektora i prateću opremu.
Sokolački bioskop radio je punih pola vijeka i sokočanima bio prozor u svijet. Kino sala je bila mjesto okupljanja sokočana na bioskopskim predstavama, igrankama, disko večerima, koncertima i folklornim manifestacijama i sada već legendarnim školskim priredbama.
Sada je neophodno da se svi još jednom prisjetimo u kakvom je vremenu sagrađen taj objekat.
Između dva svjetska rata Jugoslavija je bila nerazvijena i zaostala agrarna zemlja sa 50 posto nepismenog stanovništva da bi tokom četiri duge godine ratna stihija uništila i ono malo što smo imali. Drugi svjetski rat je bio tek završen, bili smo na pravoj strani i bili smo pobjednici. Cijena slobode je bila ogromna, ratne rane još uvijek svježe.
Ali kako ni jedna nesreća najčešće ne dolazi sama, godine neposredno nakon Drugog svjetskog rata za nas su bile ništa manje teške, ali sada na drugi način. Rat jeste bio završen, došla je sloboda i nije se više ginulo ali je onda došao period potpune izolacije, Jugoslavija se modernim riječnikom rečeno našla pod sankcijama.
Još se mastilo na dokumentima o kapitulaciji Njemačke i Japana nije bilo ni osušilo a svijet je počeo da se polarizuje na Istok i Zapad i te podjele nisu mogle ni nas da mimoiđu. Rusi pokušavaju da nas stave pod svoju kontrolu i na sve načine pokušavaju da od Jugoslavije naprave još jednog svog satelita, praktično koloniju. Pritisak je bio strašan, Staljin je otvoreno prijetio vojnom invazijom da bi kriza u odnosima sa Rusima kulminirala poznatom rezolucijom Informbiroa iz 1948 godine i ruskim tenkovima poredanim na našim granicama sa Mađarskom, Rumunijom i Bugarskom. Ne samo da su Rusi još 1947 godine obustavili svaku vrstu pomoći i praktično prekinuli bilo kakvi trgovinu sa Jugoslavijom već su i svojim tadašnjim satelitima u Istočnom bloku takođe zabranili da sa nama trguju. Istovremeno Zapadne zemlje na čelu sa Amerikom su smatrale da smo mi, odnosno Jugoslavija, samo još jedna od ruskih kolonija pa ni sa te strane nije bilo nikakve pomoći.
I onda uz sve te nedaće Glasinac i gotovo kompletan prostor Jugoslavije zahvatile su, tri godine za redom, katastrofalne suše. Ne samo da nije bilo dovoljno vode i hrane nego su se pojavili i ogromni šumski požari pa je tada, pored bezbrojnih lokalnih požara, izgorjela gotovo čitava istočna strana Romanije, od Dikalja do Sajica i kompletan sjeverni dio Kopita. I onda, u to vrijeme i u tako teškoj i u svakom pogledu delikatnoj situaciji, kada su se danima i mjesecima, više gladni nego siti, dan i noć borili sa vatrenom stihijom, Sokočani odluče da sagrade... kino salu. I to kakvu. Nije to bio nikakav improvizovani objekat nego namjenski projektovana zgrada kompletno zidana od klesanog kamena. Nikakve nedaće ovoga svijeta nisu mogle zaustaviti naše roditelje, naše deke i bake, pa su Sokočani kino salu podigli sami, bez ičije pomoći, radnom akcijom i dobrovoljnim radom, praktično golim rukama. Prva filmska predstava u sokolačkoj kino sali bio je film Vjekoslava Afrića, Slavica, ujedno i prvi cjelovečernji domaći igrani film snimljen u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.
80-tih godina prošlog vijeka Kino sala je potpuno renovirana, objekat je bio za primjer, ni bolji ni gori od bilo kakvog sličnog bilo gdje u svijetu.
Nebulozno objašnjenje kako je do požara došlo usled kratkog spoja u utičnici, u tri sata ujutro, i to u susjednom poslovnom prostoru, uvreda je za svaku prosječno inteligentnu osobu. No, bilo kako bilo, naša opština je, koliko je za sada poznato, u najmanje dva navrata dobila novac za renoviranje Kino sale.
Prvo je španska vlada preko preko organizacije The Millennium Development Goals, MDG Achievement fund, fondacija Ujedinjenih nacija za kulturu i razvoj, donirala nepovratna sredstva, po svemu sudeći 350.000 eura za obnovu Kino sale. Gdje su nestale te pare Milovan Bjelica moraće prije ili kasnije da objasni nadležnim organima.
Pošto od te donacije Kino sala nije renovirana, 2021 godine Opština Sokolac, uz pomoć DEMOS-a, Nedeljka Čubrilovića i Zore Vidović ponovo dobija sredstva, ovaj put 550.000 KM, za obnovu Kino sale. Kao što nam je svima dobro poznato, Kino sala ni ovaj put nije renovirana. Gdje je i za šta je potrošeno 550.000 maraka ostaje da istraže nadležne službe i da upitaju Milovana Bjelicu gdje su nestale te pare.
I tako je Sokolac, danas, 2024 godine još uvijek bez Kino sale i bioskopa. Pored potpuno uništenog privrednog giganta "Romanije", srušenog novog i dva stara hotela, fabrike ležajeva i svih drugih devastiranih i uništenih objekata, Kino sala je samo još jedan u nizu koji aktuelnom načeniku Milovanu Bjelici Sokočani nikada neće oprostiti.
Posledice njegovog dugogodišnjeg orgijanja po našem gradu rezultirale su totalnom katastrofom u svakom pogledu. Pored svih užasa koje nam je taj bezobzirni, beskrupulozni i neobrazovani došlo do sada priredio je i činjenica da već tri generacije sokolačkih srednjoškolaca i naše omladine nikada u životu nisu bili u kinu i praktično ne znaju kako izgleda jedna obična bioskopska predstava. Ali zato vrlo dobro znaju da je za to glavni krivac tadašnji, a nažalost i sadašnji načelnik Milovan Bjelica, čovjek koji nikada nije smio da bude ništa drugo do pomoćnik magacionera.
Kino sala u Sokocu, spomenik jedne katastrofe
Comments